U ranijih grčkih filozofa vrlina je bila aristokratska i ekskluzivna. Stoicizam ju je dao najnižim slojevima čovječanstva. U kraljevstvu mudrosti nije postojao barbar, Skit, vezan ili slobodan. Jedina je prava sloboda bila služiti filozofiji, ili, što je bila ista stvar, služiti Bogu; a to se moglo činiti na svakoj postaji u životu. Jedini uvjet zajedništva s bogovima i dobrim ljudima bilo je posjedovanje određenoga mentalnog sklopa, koji je jednako mogao pripadati gospodinu, oslobođenom robu ili robu. Umjesto arogantnog dokazivanja prirodne plemenitosti Grka, sada čujemo da je istinsko plemstvo dobar um. Rođenje nije važno; svi su potekli od bogova. «Vrata vrline nisu zatvorena nijednom čovjeku; svima su otvorena, sve prihvaćaju, sve pozivaju - slobodne ljude, oslobođene robove, robove, kraljeve i prognanike. Njihov izbor nije izbor obitelji ili bogatstva, već se zadovoljava samim čovjekom». Gdje god je postojalo ljudsko biće, stoicizam je vidio polje za činjenje dobra. «Svaku stvar koja zaokuplja dušu, koja nam donosi korist ili koju volimo, sjeti se nazvati pravim imenom, počevši od najmanje. Voliš li lonac, reci "volim lonac", pa se nećeš uzrujati kad se razbije. Voliš li svoje dijete ili ženu, reci "volim ljudsko biće", pa se nećeš žalostiti ako umre.» «S lijepim mislima koje osjećate u sebi, savjetujem vam, idite među neobrazovane samo s krajnjim oprezom; inače ćete se otopiti kao vosak na suncu. Zato se zavucite bilo gdje dalje od sunca tako dugo dok su vaši nazori mekani poput voska». (Epiktet)
