O jednoj od najvećih ikada ispričanih pripovijesti, a nikada utvrđenoj vjerodostojnosti njenih svjedočanstava, prvi je pisao Platon, starogrčki pisac i filozof. Raspravljajući o državi, pravu i pravednosti – u osmoj tetralogiji Platonovih Dijaloga, u dijalozima Timej i Kritija – starogrčki pisac i političar Kritija Mlađi pripovijeda o Solonovu posjetu Egiptu 571. godine pr. n. e. i njegovu susretu sa svećenicima iz grada Saisa. Tom su prilikom – pozivajući se na stare egipatske zapise – impresionirali Solona znanjima o njemu malo znanoj, a burnoj povijesti atenskog polisa i o „otoku imenom Atlantida, srcu velikog i prekrasnog kraljevstva“. Nadalje je Platon zapisao da je Atlantida bila prastaro kraljevstvo s „one strane Heraklovih stupova“, država savršenog poretka, kolijevka civilizacije koju je „progutalo more u samo jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noći“.1 O kataklizmi takvih razmjera, o biblijskom Velikom potopu postoje brojne predaje i navodi u starodavnim zapisima i pripovijestima. Iako u njima prevladavaju motivi mitskog karaktera, pripovijesti sadrže slikovite i uvjerljive opise, koji se danas mogu analizirati i pokušavaju znanstveno potvrditi.
